preskoči na sadržaj
Hrvatski jezik

Natjecanja Vijest ima dokument u privitku

Natjecanja iz hrvatskog jezika provedena u školskoj godini 2014./2015. možete preuzeti na dnu obavijesti (pod opširnije).

  :: opširnije :: 


objavio: Ivana Marjanović  datum: 16. 9. 2015. 13:08

Natjecanja iz hrvatskog jezika Vijest ima dokument u privitku

Dokumente s natjecanja iz hrvatskog jezika preuzmite pri dnu ove obavijesti.

  :: opširnije :: 


objavio: Ivana Marjanović  datum: 30. 9. 2014. 09:55

OSVRT NA KAZALIŠNU PREDSTAVU "OVO BI MOGLA BITI MOJA ULICA"

     Predstava „Ovo bi mogla biti moja ulica“ počinje tragičnom viješću o smrti šesnaestogodišnjeg mladića. Javnost zna samo da je žrtva ubijena zbog posljedica serije udaraca koje je primila. Mi, gledatelji, neslužbeno doznajemo kako su smrtonosnu tučnjavu vidjeli policajka koja nikada nije upotrijebila pištolj, novinar i njegova trudna žena te brat jednog od počinitelja. Nitko od svjedoka nije reagirao. Radnja predstave odvija se na dan sprovoda mladića kada imamo priliku promatrati reakcije roditelja žrtve, počiniteljeve obitelji, mladićevih najboljih prijatelja, policajke te novinara i njegove žene.

    Od trenutka kada je na scenu stupila cijela glumačka postava, ja sam imala knedlu u grlu. Početna pjesma, ispunjena vulgarizmima i povicima u pomoć, uz nekontroliranu trešnju tijela glumaca, ukazivala mi je da će ovo biti potresna priča. Izvrsna scenografija mi je odmah zapela za oko. Činjenica da je svaka platforma predstavljala jednu sobu u kući, zbunila me. Nisam znala kako će toliko odvojenih pojedinaca u istome prostoru stvoriti vlastitu atmosferu. No, redateljica je to izvrsno izrealizirala što mi se jako svidjelo. Prvi pogled na majku usmrćenog mladića potpuno me izbezumio.  Žena, slomljenog i bezizražajnog pogleda,  drži majicu svoga sina i nekontrolirano ju prebacuje iz ruke u ruku. Otac žrtve, zbunjen i prikriveno slomljen, pokušava sakriti svoje osjećaje kako ne bi svojoj supruzi još više otežavao situaciju. To je bilo tako vidljivo. Njihov jad i tuga i ljutnja, stopljene u jedan osjećaj – osjećaj gubitka. S druge strane izvrsno prikazana jedna nesređena obitelj – obitelj ubojice. Otac, nasilnik i siledžija, krhka mu žena, poslušan stariji sin te delinkvent kao mlađi sin. Dotični gospodin cijeloga je života tukao i iživljavao se nad svojom suprugom pokazujući takav primjer svojim sinovima. Žena, uplašena i slabašna, nikada mu se nije usudila suprotstaviti. Baka, koja također živi s njima, jedina još ne zna da bi njezin unuk mogao biti potencijalni ubojica. Na sceni je vidljiva muka oca koji silom želi zadržati cijelu obitelj u skladu, iako ona to nikada nije ni bila. Treći lik je lik mladićeva najboljeg prijatelja, revolucionara i pankera. Čim sam ga vidjela, odmah sam pomislila da je on sigurno ubojica. U odjeći sa zakovicama i irokezom odaje dojam delinkventa. To je ona averzija koju mi ljudi imamo prema svemu što nije „normalno“. A što je normalno? Tko je napisao pravilnik „normale“? To ne postoji, a mi svejedno razvijamo mržnju prema svakome tko se izdvaja iz većine. Zašto bi bilo potrebno ubiti osobu? Oduzeti joj život jer ima crvenu kosu i nosi marte?  Isto tako odijeva se i revolucionareva djevojka, također prijateljica pokojnika, policajkina kći. Sviđa mi se način na koji se razvija radnja, polagano dok ne dosegne vrhunac. Također mi se jako svidjelo kada je mlada djevojka „očitala bukvicu“ majci. Rekla je kako policija obećava brda i doline. Kako obećava prava i integritet svakoj osobi. A gdje su oni bili kada su joj tukli prijatelja? Nigdje. On je umro. I više mu nikakvo pravo ne može pomoći. I naslov predstave nas upućuje na to DA BI OVO MOGLA BITI NAŠA ULICA, NAŠ KVART, NAŠ PRIJATELJ, NAŠA OBITELJ. Sve emocije koje se isprepliću ovdje, svi ti osjećaji krivnje, tuge, opravdavanja, grižnje savjesti… Svi oni su me nagnali na suze. Svi oni, i naravno, snimka u kojoj su zvukovi tučnjave. Oni zvukovi boli i mržnje. Psovke. Strašno. Sve je to moguće i u našem životu.

    A onaj trenutak, trenutak vrhunca, u kojemu glumci od svih tih pomiješanih osjećaja polome cijelu scenu… unište sve. To je zapravo vanjski prikaz onoga što osjećaju iznutra. Naposlijetku su glumci recitirali imena žrtava nasilja.

   Ova predstava je stvarno vrijedna gledanja i stvarno ti otvori oči. Nikada ne bismo trebali zaboraviti da su svi ljudi isti i da nasilje nije rješenje. Najtužnije je to što svima ove riječi samo prođu kroz glavu ne zadržavajući se u svijesti nimalo. Nove će žrtve i dalje padati ako se mi međusobno ne potaknemo na ljubav i toleranciju. Primarno u obitelji, a onda i u okolini.

Matea Živko, 8.a

  :: opširnije :: 


objavio: Ivana Marjanović  datum: 22. 10. 2012. 16:46
 


Kalendar
« Listopad 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji


Korisni linkovi

Sigurno na internetu

Anketa
Koristite li uslugu "RODITELJSKA ZAŠTITA" kako biste zaštitili svoju djecu na internetu?




Brojač posjeta
Ispis statistike od 27. 3. 2010.

Ukupno: 256280
Ovaj mjesec: 1923
Ovaj tjedan: 184
Danas: 82




preskoči na navigaciju